Mislila sam samo gurnuti čestitku ispod vrata, da se ovaj gospodin obraduje kad je nađe. No nije išlo po mom planu.

Pošto su vrata bila otvorena ušla sam unutra i pružila mu čestitku u ruke. Plan B je bio da odmah izletim van i nestanem, a on da pročita sadržaj kasnije. No ni to se nije ostvarilo. A nisam mogla baš biti ni bezobrazna. Ovaj gospodin me svojim pitanjima zaustavio nekoliko puta.

„Šta je to?“

„Čestitka za Vas.“

„Za mog gazdu?“

„Ne, za Vas.“

„Pa nemojte mi to raditi. Evo sav se ježim“, začuđeno je izjavio dok su mu oči nekoliko puta potražile ruku da vidi koliko se naježio.

„Zašto ste mi to donijeli?“

„Zato što ste mi popravili cipele. Žuljale su me neke metalne kvačice koje ste Vi uspjeli skinuti, i sad ih stalno nosim. A niste ništa htjeli naplatiti, pa eto barem ova čestitka u znak pažnje.“

„Evo sav se ježim,“ opet je ponovio. „Ovo je najljepši poklon koji sam ove godine dobio.“ – zahvalan, taknut i obradovan, ovaj gospodin je završio ovaj naš razgovor, a ja sam s osmjehom na licu napokon uspjela izaći van iz te postolarske radnje. I sa tugom na srcu isto. Zamislite, danas je rujan – deveti mjesec ove godine, a ova mala čestitka je nešto najljepše što je on dobio ove godine!!

Kao što on nije očekivao da mu netko donese čestitku zahvalnicu, tako ni ja nisam htjela da on zna da sam to ja donijela. No, oboje bismo bili malo manje sretni da se ovo nije dogodilo baš tako kako je. Ovako je počelo.

Prije koji tjedan ušla sam u tu radnju po prvi put. Miris unutrašnjosti me podsjetio na nekoliko postolarskih radnji koje sam u djetinjstvu posjetila. Ljepilo. Jedan od postolara je i moj šogor koji još uvijek radi taj posao iako bi mogao biti u mirovini, kao i ovaj gospodin. Mislim da je to zanat koji izumire. A tko će nam kasnije popravljati cipele?! No, maknula sam se sa ove priče, hajde da se opet vratim.

Uraditi to što sam ja tražila nije bilo lako i one je svašta pokušao. U međuvremenu dolazile su nove mušterije, i on se čudio kako to da ima toliko mušterija kad je obično sve tiho. Molila sam se da smo mu na blagoslov. Pošto je to bio duži posao, zamolio me više puta da li može poslužiti druge mušterije jer je njihov posao bio puno brži i ja sam veoma rado pristala, nije mi se nigdje žurilo. Kad je napokon posao bio gotov, nije htio ništa naplatiti. „Dugo ste čekala“ ‘- rekao je.

Eto, tako je ova priča započela. A želim je završiti ovim pitanjem: Što ćeš ti učiniti danas da nekog obraduješ, ohrabriš, nasmiješiš?